Vrste varaličarenja

Metode varaličarenja se određuje prvenstveno prema dubini na koju treba plasirati varalicu. Prema tome riba se može loviti na dnu, neposredno iznad dna, u srednjim slojevima vode, u površinskim slojevima, na površini, dalje ili bliže od obale i u stajaćoj ili tekućoj vodi. Tehnika varaličarenja je način vođenja varalice koji se obavlja pokretima štapom i namotavanjem ili odmotavanjem linije  sa role , da bi se varalica kretala na odgovarajući način. Za određenu tehniku vođenja varalice opredeljujemo se u zavisnosti od vrste ribe, dubine i daljine na kojoj se riba nalazi, konfiguracije obale i dna, brzine toka vode, temperature vode, vidljivosti i modela varalice. Poznato je da je kretanje određeno pravcem, brzinom i njihovom promjenjivošću, pa se shodno tome odlučujemo za brže ili sporije povlačenje, sa ili bez promjene pravca. Bilo koji metod i tehniku da primenjujemo, prezentacija se vrši PRETRAŽIVANJEM terena na kojem je u trenutnim uslovima moguć boravak aktivne grabljivice. Ako je grabljivica precizno locirana, tada se varalica prezentira NAVOĐENJEM, korištenjem vodenog toka ili praćenjem konfiguracije dna, prepreka na dnu ili priobalju. U principu, sve grabljivice osim bolena, napadaju sporije vučene varalice. Ljeti se, zbog veće pokretljivosti grabljivica, varalica se vodi nešto brže, sa češćim promjenama pravca kretanja, dok se zimi, kada su grabljivice zbog niske temperature vode usporene, varalica vodi sporije i pravocrtno. U površinskom ribolovu varalicu treba voditi sa češćim i kraćim promjenama brzine i pravca, osim kada je u pitanju bolen , kojem je atraktivna brzo i pravocrtno vučena varalica. U uslovima loše vidljivosti, po mutnoj vodi ili noću, varalica je lakše uočljiva ako se vodi sa čestim promjenama brzine i pravca, a u bistroj vodi treba je voditi nešto brže i bez zastajkivanja, jer se ribi nesmije dati previše vremena za promatranje mamca. Metoda varaličarenja na dnu se primjenjuje kada se grabljivica nalazi i hrani na dnu. Takav način ponašanja grabljivice zahtijeva plasiranje i vođenje varalice uz što češći kontakt sa dnom. Na tekućim, kao i na stajaćim vodama to je izvodljivo teškim varalicama tipa jiga i opterećenim deep voblerima, koji se dužom putanjom mogu voditi na odgovarajući način, i duže vremena zadržati u zoni napada,  a da ih pritom tok vode ili otpor koji pružaju povlačenju ne odvoje od dna. Ako je grabljivica locirana na većoj daljini od ribolovca i ako se ribolov obavlja sa obale, u tekućoj vodi sa bržim tokom, teški jigovi su jedini izbor. Ako se jig u tekućoj vodi, primjenom tehnike sporog vođenja, kretat će se paraboličnom putanjom niz tok, a na stajaćoj vodi pravocrtno ili sa manjim promjenama pravca. Ako se ribolov obavlja iz čamca, primjenjuje se vertikal-džiging tehnika, kojom se jig vodi skakutavo po dnu. Na tekućoj vodi, zbog otpora površine strune i jiga, voda će varalicu nositi u nizvodnom pravcu od ribolovca i izdizati je, pa je neophodno varalicu održavati na dnu povremenim odmotavanjem strune i spuštanjem štapa. Na stajaćoj vodi vertikalno jigovanje se obavlja minimalnim podizanjem jiga sa dna, pretraživanjem manjih površina na mjestima na kojima je moguća prisutnost grabljivice. Ako se varaličari sa obale u tekućoj vodi, prije izbačaja jiga treba uzeti u obzir brzinu toka, dubinu, vrijeme potrebno da varalica dotakne dno, udaljenost od mjesta na kojem se očekuje prisutnost grabljivice i vrijeme potrebno da se varalica dovede do mjesta očekivanog napada. Imajući u vidu sve informacije potrebne za prezentaciju, varalica se zabacuje onoliko uzvodno i daleko, koliko je potrebno da varalica padne na dno i dovede se pravilnom putanjom i potrebnom brzinom do željenog mjesta. Kada je izbačaj izvršen, potrebno je osjetiti dodir varalice sa dnom. Dno se detektira osjećajem preko štapa ili po naglom opuštanju strune, što je znak za početak navođenja varalice na određeno mjesto. Vođenje se počinje sa visoko podignutim štapom i kada jig, nošen tokom, prođe nizvodno od ribolovca, spuštanjem štapa ili odmotavanjem strune treba spriječiti izdizanje jiga od dna, jer zatezanje strune znači da se jig kreće sporije od riječnog toka i da zbog povećanog otpora teži izdizanju. Održavanjem kontakta jiga sa dnom, varalicu treba dovesti u prepoznatljiv prostor grabljivice odnosno u zonu napada. Na stajaćim vodama dubine do 3 m, moguć je ribolov na dnu duboko ronečim voblerima. Upotreba voblera i spinera , pri stalnom kontaktu sa dnom, zahtjeva veoma sporo vođenje i zastajkivanje što bi remetilo rad i vibraciju varalice. Dubokoronci prilikom povlačenja teže zaranjaju, što na manjim dubinama osigurava kontakt sa dnom i praćenje konfiguracije dna. Nakon izbačaja voblera, čim dodirne površinu, treba ga sa spuštenim štapom odsječno nekoliko puta povući da bi brže postigao dovoljnu dubinu i vođenje nastaviti potrebnom brzinom prije podizanja štapa, osim u slučaju kada treba prevesti vobler preko prepreke. Udaranje pakte voblera u dno ili manje prepreke je znak da je ostvaren kontakt sa dnom i da se varalica kreće na odgovarajućoj dubini. Na tekućim vodama dubljim od 3 m, pri dnu se može varaličariti jigovima , težim voblerima bez pakte i opterećenim voblerima. Ova metoda se koristi kada grabljivica uzima hranu dižući se sa dna, ili ako joj neka prepreka omogućava da lebdi iznad dna i pravi joj zaklon iz koga će povremeno izlijetati i loviti. Tako postavljena grabljivica ne vidi mamac koji prolazi ispod nje ili je ne zanima, jer ključni nadražaj koji je navodi na napad očekuje neposredno iznad sebe ili u svom nivou. Imajući u vidu uslove pod kojima treba obaviti prezentaciju, mogućnosti varalice i lokaciju ribe, ako se odlučimo za jigovanje, obavlja se isti postupak kao i za vođenje na dnu, s tim što se, nakon detekcije dna, varalica podigne nekoliko desetina centimetara i povremenim kontaktima sa dnom održava ista dubina vođenja do zone napada. Varalica se ne mora spuštati do dna ako je prilikom prvog zabaca brojanjem određeno vrijeme tonjenja varalice do dna. Svako sljedeće vođenje se počinje sa vremenom potonuća za jedan broj manje od prvog brojanja. Dubinu vođenja je moguće odrediti uz pomoć sata , odnosno, ako je jigu određene težine trebalo 12 sekundi da dodirne dno nakon prvog izbačaja, naredno vođenje treba početi nakon 11 sekundi tonjenja. Time se izbjegava nepotreban kontakt sa dnom, naročito na terenima na kojima postoji vjerovatnost da se linija ošteti ili zakači varalica. Varaličarenje se obavlja praćenjem reljefa dna sa relativno istim odstojanjem. Održavanje odstojanja od dna se može osigurati vezanjem neopterećenog jiga,  na predvezu iznad klasično opterećenog jiga. Za ribolov pri dnu na tekućim vodama, izuzetno su pogodni teži vobleri bez pakte. Daleko se mogu izbaciti, brzo tonu, bučno vibriraju i ne teže izranjanju što omogućava uspješno vođenje pri dnu. Zbog takvih karakteristika njima je moguće jigovanje kao i pravolinijsko vođenje i u oba slučaja varalica ima atraktivan rad. Od vrste dna i potrebne dubine vođenja zaviseće koji će tip opterećenja biti upotrjebljen. U principu, ovim načinom se otežavaju plivajući plitko tonući vobleri koji će se pri sporom povlačenju kretati iznad dna. U slučaju da postoji potreba da vobler povremeno dodiruje dno, a to je provjereno atraktivno za soma, koriste se duboko zaranjajući vobleri, koji će paktom kuckati po dnu, skakutati i vrludati lijevo-desno u ovisnosti od toga kakvu prepreku i pod kojim uglom našli. Ovako opterećeni vobleri se u tekućoj vodi povlače uzvodno, odmah nakon dodira opterećenja sa dnom, da ne bi došlo do mršenja trokrakih udica i osnovne strune. Olovni utezi omogućavaju dalji zabac , spuštanje voblera na određenu dubinu i vođenje na odstojanju koje štiti varalicu od zakačivanja. Na stajaćim vodama dubljim od 3 m način vođenja jiga, lakih glavinjala i opterećenih voblera pri dnu, se obavlja na sličan način kao i na tekućim vodama s tim što se povlačenje može obavljati u svim pravcima i težine olovnih opterećenja su manje. Na tekućim vodama za varaličarenje pri dnu na dubinama manjim od 3 m, koriste se tonući i dubokoroneći vobleri. Spineri i vobleri , u tekućoj vodi i pri uzvodnom povlačenju teže izdizanju i teško ih je zadržati na odgovarajućoj dubini. Ako se ribolov obavlja sa obale, tonući vobleri se zabacuju poprečno na tok rijeke, puštaju da tonu, i kada se odbrojavanjem ustanovi da se nalaze pri dnu, počinje se sa uzvodnim povlačenjem. Da bi se tonući vobler koji plitko zaranja održao pri dnu potrebno ga je voditi spuštenim štapom. Što se vobler bude više približavao obali i kako se dubina bude smanjivala, tako štap treba izdizati i održavati odstojanje voblera od dna. Za tonuće deep voblere važi isto, s tim što ih treba voditi uzvodno uz podizanje štapa da bi se održalo odstojanje od dna, zbog težnje ovog tipa voblera da zaranja. Plivajući dubokoronci se vode spuštenim štapom dok postignu željenu dubinu, a nakon toga podignutim, da bi se odstojanje održalo sve do dovođenja voblera do obale. Ako se ribolov obavlja iz čamca, oba tipa voblera su idealna za povlačenje paralelno sa obalom na manjim dubinama, a u noćnom ribolovu deep je pravi izbor za povlačenje od obale ka čamcu. Na stajaćim vodama, na dubinama manjim od 3 m za vođenje pri dnu koriste se zaranjajući i tonući vobleri, kao i žlice i spineri. Žlice i spinere je moguće voditi pri dnu, u priobalnom pojasu, gdje se dubina ka obali postepeno smanjuje. Vođenje se obavlja spuštenim štapom, laganom vučom, a konfiguracija dna se prati podizanjem i spuštanjem štapa. Varaličarenje u srednjim slojevima u tekućoj vodi se primjenjuje kada uslovi na ribolovnom mjestu ukazuju da je moguća pojava aktivne grabljivice u srednjim slojevima vode. Tu osobinu na većim tekućim vodama imaju som, smuđ i bolen i to neposredno pred prilazak obali ili u lov u površinskim slojevima. Taj period traje kratko i za pretraživanje šireg sloja vode po dubini koriste se prvenstveno tonući i zaranjajući vobleri kao i žlice i spineri. Grabljivice su tada najčešće locirane na ivici brzaka i povratnog toka, jer taj položaj omogućuje manji utrošak energije. Prezentacija se vrši izbačajem varalice poprečno na tok, spuštanjem na određenu dubinu i uzvodnim povlačenjem se navodi u zonu napada. Na dubljim stajaćim vodama aktivne grabljivice se u srednjim slojevima kreću najčešće tako gdje im je hrana - oko termoklima. Termoklin se nalazi na dubini na kojoj se miješaju topla i hladna voda i u njemu je koncentracija riblje hrane najveća. U sjevernoj Americi i u sjeverozapadnoj Evropi na većim stajaćim vodama, jezerima i akumulacijama, primjenjuje se troling varaličarenje. Troling tehnikom povlačenja varalice iz čamca u pokretu, kontroliraju se svi slojevi vode od dna do površine i to sa više štapova. U morskom, pučinskom ribolovu ova tehnika povlačenja varalice je u najširoj primjeni, dok se u slatkovodnom ribolovu koristi na većim tekućim i stajaćim vodama. Kod nas se ova tehnika varaličarenja rijetko primjenjuje i to samo na vodama na kojima je dozvoljen ribolov iz čamca. Klasično varaličarenje na stajaćim vodama u srednjim slojevima, uspješno se može obavljati iz usidrenog čamca kao i sa obale na mjestima na kojima je locirana prisutnost grabljivice. Kao i na tekućim vodama, boravak grabljivice u srednjim slojevima je kratkotrajan i traje onoliko dugo koliko joj je potrebno da zgrabi ribicu koja se kreće u nivou ili iznad nje. Na tekućoj vodi je lakše locirati mjesto na kojem će se pojaviti grabljivica nego što je to slučaj na stajaćoj vodi. U vodi bez toka riba može lebdjeti na bilo kojoj dubini bez značajnijeg utroška energije i jedini način određivanja mjesta i vremena na kojem će biti aktivna je praćenje kretanja malih ribica. Za pretraživanje srednjih slojeva stajaće vode koriste se isti tipovi varalica kao i za tekuću vodu, s tim što se čestom promjenom dubine vođenja kontrolira širi pojas srednjeg sloja. Na mjestima gdje visoka podvodna trava ili granje prikrivaju dno, varalica se vodi zaobilaženjem prepreke po visini i spuštanjem između prepreka koje često služe kao zaklon grabljivici. Ako je reljef izrazit, primjenom brzoizranjujućih dubokoronaca se efikasno može pokriti širi sloj aktualnog područja. Varaličarenje u površinskim slojevima vode omogućava upotrebu svih tipova varalica osim teških jigova i velikih dubokoronećih voblera. Pilkeri i žličaste varalice se koriste u slučajevima kada je potreban dalji izbačaj i nešto brže vođenje, a u priobalnom ribolovu primjenjivi su plivajući, manji tonući, neutralni i plitko zaranjajući vobleri, spineri i lake glavinjare tipa Cicada. Varalice se vode sa spuštenim štapom, da ne bi isplivale na površinu, a promjenom visine i pravca vođenja vrši se zaobilaženje prepreka. Metoda je primjenjiv kada se uoči prisutnost grabljivice u površinskim slojevima, naročito noću, po zamućenoj vodi, vjetru i na plitkim terenima sa. Površinski ribolov podrazumijeva vođenje varalice na površini ili neposredno ispod površine. Primjenjuje se na terenima na kojima trava dopire skoro do površine ili ako se uoči da grabljivica napada plijen na površini. Varalice koje se da uspjehom mogu koristiti za lov na površini su plivajući i plitko zaranjajući vobleri, vučeni lagano, tek toliko da vibriraju i da paraju površinu vode. Leptiri se vode sa visoko podignutim štapom, tako da pločica ide neposredno ispod površine i da pravi valiće. Pilkeri i poperi se vode brzo tako da izlijeću iz vode i pljuskaju ispred i oko sebe , prepreka i granja. U površinskom ribolovu, na jako zatravljenim terenima djelomično prekrivenim lokvanjem, jedini mogući način prezentacije je primjena varalica od meke plastike na udicama sa štitnikom. Izbacivanje varalice se vrši na zatravljeni dio i navodi na čistu površinu pod kojom je moguće prisutnost grabljivice.